GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS

Ozren planina je iznimno zanimljivo i prekrasno geografsko područje smješteno u blizini grada Doboja, Bosna i Hercegovina. Ova planina je dio Dinarida, koji se proteže kroz Balkan, te se ističe svojom izuzetnom prirodnom ljepotom i bogatom kulturnom baštinom. Jedna od posebnosti Ozrena je njegova iznimna hidrološka mreža. Na planini se nalazi više rijeka i potoka koji pružaju pitku vodu za lokalno stanovništvo i stvaraju slikovite prirodne kaskade i vodopade. Najpoznatiji je potok Krivaja, koji izvire na južnim padinama planine i prolazi kroz brojna sela i naselja u dolini.

Trava Iva

Trava iva (planinski dubačac lat. Teucrium montanum) je puzeći polugrm iz porodice usnača. Stabljika je razgranata, pretežito uzdignuta i djelomično drvenasta. Listovi su lancetasti, bez peteljke, s donje strane dlakavi i zelene i sivobjelkaste boje, a s gornje tamnozeleni. Cvjetovi su blijedožuti i nalaze se na vrhovima grančica. Sakupljeni su u cvatove glavičasta oblika. Višegodišnja je biljka, koja naraste do visine 10-30 cm. Cvijeta od lipnja/juna do rujna/septembra. Godine 2018., berba trave Ive na Ozrenu uvrštena je UNESCO-v popis Svjetske baštine.  

Branje trave ive na Ozrenu

Branje trave ive na Ozrenu jedno je od nekoliko tradicijskih elemenata u izvornoj formi stanovništva sela na Ozrenu kod Doboja, Bosna i Hercegovina. Predstavlja jedan od oblika narodne medicine zasnovanog na vjerovanju je da je iva lijek za sve bolesti. Otud i poslovica "trava iva od mrtva pravi živa". Tradicija je upisana na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine 2018. godine. Svake godine 11.9., na dan odsijecanja glave sv. Ivana Krstitelja prema pravoslavnom kalendaru, stanovnici sela oko planine Ozren odlaze na Gostilij (dio Ozrena s nadmorskom visinom 773 metra) u branje ive trave. To je vjekovna tradiacija gdje ozrensko stanovništvo vjeruje da, ukoliko je ubrana na ovaj dan, iva ima skoro neograničenu ljekovitu moć. Nakon uspona na Gostilij, mještani svih društvenih, spolnih i dobnih skupina beru ivu travu, pojedinačno i u skupinama. Ivu treba pažljivo brati i berači je trebaju pronaći među višom travom. Preporučuje se da se prilikom branja koriste škare ili nož kako bi se iva sačuvala i za buduće generacije. Zbog toga berba obično traje nekoliko sati. Po završetku berbe penju se na vrh Gostilija i okupljaju se u manje grupe, od kojih su mnogi u ozrenskim narodnim nošnjama, da sviraju, plešu i pjevaju tradicionalnu muziku. Poslijepodne se pravoslavni svećenici penju na vrh gdje posvećuju ivu. Trava iva (teucrium montanum) vrlo je ljekovita biljka koja raste u planinskim krajevima širom svijeta. Gdje god da se bere ta trava, barem trećinu vidljivih cvjetova treba ostaviti netaknute, jer osim što je ljekovita, korisna je i zato što izvrsno vezuje ono malo zemlje na golom kamenjaru. U Bosni i Hercegovini je malo staništa na kojim ta biljka raste, zbog čega Gostilj na planini Ozren važi za zanimljivo turističko mjesto. Ubrana iva se suši i čuva tokom godine. Konzumira se na različite načine (kao čaj, natopljena rakijom, pomiješana s medom) kako zbog ljekovitog djelovanja, tako i preventivno. Dok se u prošlosti ova praksa odnosila isključivo na narodnu medicinu, danas su njezine prvenstvene funkcije ugostiteljstvo i društvena integracija, kao i pomoć u očuvanju ozrenskih nošnji, pjesama i plesova koji postupno nestaju. Praksa se prenosi spontano unutar obitelji, ali i u osnovnim školama. Nekoliko lokalnih udruženja također poziva slične organizacije iz različitih regija da sudjeluju u branju, što je dovelo do uključivanja mnogih i izvan Ozrena.

Kulturno-povijesna baština

Manastiri na Ozrenu

Manastir u Vozućoj se u pisanim izvorima prvi put javlja 1617. godine, a iz tog vremena je, s obzirom na način gradnje, vjerojatno i manastir Gostović. Kako manastir Vozuća datira iz prve polovine 17. stoljeća, za očekivati je da je u to doba u njegovoj okolici bilo i većih naselja. Iz tog vremena potječe i legenda o Klisur Vojvodi - čije ime se vezuje za gore i tjesnace Vozuće i Gostovića - i o njegova dva sina Žeravici i Plamenici, koji su tuda četovali (četovanje, način ratovanja u kojem manje snage izbjegavaju sukobe na otvorenom polju s nadmoćnijim neprijateljem; hajdukovanje, gerila), presretali Turke, branili slabe i nejač, a često dolazili u sukob s pridošlicama zbog djevojaka. S obzirom da su po stilu i načinu gradnje ovdašnji manastiri vrlo slični, njihov nastanak vezuje se za srpskog kralja Dragutina Nemanjića (prije 1253.-1316.), tadašnjeg vladara Župe Usora i Soli. Iako je u narodu ostalo ovo tumačenje, postoji velika vjerojatnoća da su mit o Nemanjićima donijeli sa sobom doseljenici iz Stare Hercegovine.

Manastir Svetog Nikole na Ozrenu je središte vjerskog i duhovnog života Srba u porječju srednjeg toka rijeke Spreče i područja planine Ozren. Prvi pisani podatak o sadašnjoj crkvi manastira Ozren potječe iz 1587. godine. Radovi na gradnji ove crkve, koja po svojim arhitektonskim obilježjima pripada šesnaestom stoljeću, počeli su vjerojatno poslije 1557. godine kada je, dolaskom patrijarha Makarija Sokolovića na čelo srpske patrijaršije u Peći, uspostavljeno normalno organizacijsko stanje u srpskoj crkvi i počela obnova crkava i manastira.